Da li mogu biti mama i političarka?

Nota bene: ne roditeljica, nego mama! Mnoge su žene su na našoj političkoj sceni roditeljice, možda i sve. Ali – kolike su od njih „mame“?

Roditeljice su, naravno, sve one koje su rodile dijete, dok su mame žene koje svojoj djeci poklanjaju onoliko emocija i brige, koliko im je potrebno. A to nije malo.

Vrijeme
Na stranicama Pollitika.coma sadašnji je trenutak hrvatske stvarnosti iseciran uzduž i popreko bilo da se radi o lijevoj ili desnoj orijentaciji pojedinaca. No, malo tko piše o činjenici da smo ljudi – žene i muškarci – potom i roditelji, mame i tate, i da nam je teško. A teško nam je i zato što nas žrvanj kapitalizma i borbe za opstanak pretvara u robote koji jure za novcem kako bi preživjeli. Društvena solidarnost ne ide pod ruku s kapitalizmom ne samo u društvu već, nažalost, vrlo često ni u obitelji. Faktor od ključne važnosti u toj priči je – vrijeme. Nemamo vremena za sebe (za svoje potrebe kao što je npr. zabava, slušanje glazbe, čitanje, pisanje...), za svoje bližnje (muž, žena, prijatelj), a vrlo često ni za vlastitu djecu koja su nerijetko prepuštena sistemu, ulici i, ovisno o materijalnim mogućnostima obitelji, virtualnom svijetu i/ili porocima.

Ja
Ja sam žena od svojih 36 godina, fakultet sam završila u inozemstvu i potom se, s kuferom punim snova o daljnjem znanstvenom radu, vratila u Hrvatsku jer tu je moj dom. Ali i moj kraj ne samo kao intelektualnog bića, već i kao čovjeka jer se, nažalost, nikada nisam uspjela ni zaposliti, a kamoli što drugo. Majka sam troje djece.
Kada sam, kao mama, shvatila kako „demokracija“ i „socijalna država“ funkcioniraju u RH, odlučila sam zakopati svoj gore navedeni kufer i posvetiti se djeci dok su mali, dok me najviše trebaju. Da bi opstali, moj muž radi 0-24h. Također visokoobrazovana osoba.
No, kako s vremenom sve stigne na naplatu, tako se i moj zakopani kufer, nakon godina izolacije zbog majčinstva, probudio iz mrtvih u obliku grozne noćne more – more nemogućnosti ostvarenja sebe kao društvenog bića, a što bi u mom slučaju značilo davanje sebe društvu kroz rad ili društveni angažman.

Mama vs politika
Hrvatski laburisti-Stranka rada sa gdinom Lesarom kao čelnikom definitivno su jedina opcija za koju bih iz svoje (ne)pozicije glasala. Pa sam se, zašto ne, i priključila. I to je, također, razlog moje šetnje ovim sajtom: od vas učim o svijetu kojeg nikada prije nisam dotakla. No, vrlo se brzo iskristalizirala situacija da ozbiljno učenje i rad u politici iziskuju jako puno vremena: puno čitanja, promišljanja, promatranja - kako bi uopće stvorila neki svoj stav o nečemu, a potom i rada na terenu. Kao mama troje malenih, svedena uglavnom na danonoćno servisiranje u svakom obliku, došla sam u poprilično frustrirajuću situaciju: kad god nešto želim pročitati ili napisati ili o nečemu razmisliti (a što nikad nije u miru), netko se dere, viče, plače ili je pao, ili se nekoga mora nekamo voziti, a o kućanskim poslovima – neću. A što bi tek bilo da radim? Kad da se bavim politikom – koja mi, by the way, postaje sve zanimljivija ne samo jer želim mijenjati stvari u ovoj kanalizaciji od države, već želim naučiti – kako. I još puno toga želim naučiti.
Mi nismo bogati ljudi i ne možemo si priuštiti kućnu pomoćnicu kako bih ja mogla raditi na sebi. Pa se pitam: na koji su način u politici uspjele te malobrojne žene? I jesu li upravo zato žene u politici malobrojne? S obzirom na vrijeme posvećeno politici, jesu li njihova djeca sretna?

Muškarci vs žene u politici
Muškarci u Hrvatskoj su vrlo sebični tipovi. Rekla bih da smo do grla u patrijarhatu i da ih uopće baš briga o tome što žene misle. Čak i vlastite supruge. One su za njih, valjda, teritorij koji oni obilježe (to je moje!) i paze da ga ne bi tko drugi obilježio. I to je ljubav prema ženama u Hrvata. Ukratko, prirodno je da se žene bave i poslom i kućom i djecom i njima, a oni samo poslom i vlastitim hobbyima. Uostalom, o patrijarhatu znate i sami – koliko ste ga svjesni, to je drugo pitanje. Pitajte suprugu što zaista misli (reći će vam samo ako je luda!) 
Kako se, kao takvi, Hrvati uglavnom ne znaju prema ženama ponašati ni u društvu, oni prvo pogledaju ženu koja je ustala da nešto kaže, potom odmjeravaju da li će ju, eventualno i saslušati. Dok, kad se muškarac ustane da nešto kaže, njega se prvo sasluša, a onda ga se i pogleda. Također, još uvijek nije jasno da u politici ne postoje lijepe ili ružne žene – samo sposobne ili nesposobne. Tako, polazeći od sebe samih i svojih skrivenih misli, Hrvati negoduju pri pomisli da se njihove žene izlažu javnosti. Pitanje koje slijedi je, naravno – a djeca? Pa kako ti to misliš? Znaš, jedno je ako je odsutan otac, ali ipak si ti majka – nabijanje osjećaja krivnje za sve i svašta! A umjesto da oni na sebe preuzmu obavezu obavljanja dijela kućanskih poslova ili povremeno dadiljanje. Jesu li i zato žene-mame u RH malobrojne u politici?


Zaključak
U Hrvatskoj se mame u ime ne samo djece, već i muževa, roditelja, posla i kojekakvih drugih razloga ne uključuju u društveni život. To nije dobro, jer za stvaranje novog zdravog života i društva, potrebna je kako muška, tako i ženska energija. S obzirom na svakodnevne obaveze žena među kojima je na prvom mjestu obitelj, a koja je temelj društva, smatram da je nužno mamama omogućiti četverosatno radno vrijeme. Nadalje, zbog načina života, žene se često tijekom porodiljnih dopusta osjećaju izolirano. No, djeca ih trebaju prve tri godine života kao pustinja vodu! Ne, one bježe na posao! Zašto ne omogućiti trogodišnji porodiljni dopust sa onim postotkom odrade za koju mlada majka misli da može ostvariti? Na taj način, mame bi imale više vremena i mogućnosti za društveni angažman bez da pri tome zakidaju dijete, sebe ili brak.