Dakle, ako zanemarimo činjenicu da se u RH što se tiče politike još uvijek živi u prošlosti, ostaje nam činjenica da svijet i svijest čovječanstva ipak idu naprijed sviđalo se to nama ili ne. Jučer je baš Letica (nije bitan on, nego misao) u emisiji Milane Vučković Runjić kazao da danas intelektualac ne možeš biti bez interneta i to je točno. Danas živimo online.
Svijet online sve se više povezuje, a hijerarhijske piramide poravnavaju (događa se proces prelaza zapovijedanja i kontrole u suradnju i spajanje) u svrhu stvaranja, zarade, otvaranja novih radnih mjesta, te uprezanja sve više i sve jače intelektualne radne snage – jer sad je to „in“, ostalo rade strojevi - traže se želje/mašta koje će sutra postati potrebe/stvarnost. U svrhu neometanog biznisa, padaju zidovi koji čovječanstvo dijele na nacije, rase, spolove, tradicije, kulture...Negativan aspekt globalizacije jest rizik od gubitka duhovnih i tradicionalnih vrijednosti kojima Hrvati, uglavnom, teže. Evo što o tome kaže Thomas Friedman (Svijet je ravna ploča- globalizirani svijet u 21. stoljeću):
„Njveći izvor „trenja“, oduvijek je, naravno, bila nacionalna država, i njene jasno definirane granice i zakoni. Nacionalne granice jasno pružaju zidove, stropove i podove koji organiziraju velik dio naših života. Jesu li nacionalne granice izvor „trenja“ koji bismo trebali zadržati, i možemo li ih uopće zadržati u svijetu kao ravnoj ploči? Što je s pravnim preprekama slobodnom protoku informacija, intelektualnog vlasništva i kapitala – poput zaštite autorskih prava, prava radnika i minimalnih plaća? U jeku trostruke konvergencije, što će sile „izravnanja“ svijeta dalje smanjivati trenje i granice, to će se jači izazovi postavljati pred nacionalne države, pojedinačne kulture, vrijednosti, nacionalne identitete, demokratske tradicije i socijalne veze koje su radnicima i zajednicama povijesno pružale neku zaštitu i amortizirale jače udarce. Koje treba zadržati, a koje dopustiti da se rastvore u prah i pepeo kako bismo jednostavnije mogli surađivati?“
E sad. Ja to gledam na slijedeći način: s obzirom da nam je vlast kakva jest i pitanje je da li itko od HDZ-a, SDP-a, a i ostalih razumije kontekst u kojem živi, te da su kao takvi, već odavno prošlost samo to još ne znaju – na koji način artikulirati volju i sposobnost naroda da počne sam odlučivati, sam stvarati, te čuvati toliko mu drage duhovne vrijednosti, prirodne resurse i stil života u skladu sa prirodom kojeg i ovako ima sve manje?
Koristeći upravo isti onaj alat koji je omogućio globalizaciju: internet.
Početi treba s osnivanjem početne udruge građana koja će svojim ulaganjem postaviti osnovni multimedia-portal koji će funkcionirati po principu otvorenog koda. Što to znači? Osnivanje kozmosa svoje vrste s online samoniklim zajednicama i dragovoljcima koji su svi dobrodošli.
„Prvi program razvijen u zajednici otvorenog koda koji je stvarno imao utjecaja došao je iz zajednice „intelektualnih građana“. Potekao je iz akademskih i znanstvenih zajednica pri čemu su se već duže vremena samoorganizirane suradničke zajednice znanstvenika povezivale putem privatnih mreža (a poslije i interneta) kako bi okupile mozgove ili podijelile uvide u specifični znanstveni ili...problem.“
Dakle, naš problem jest neosviještena tiha masa koja je kroz stoljeća podlegla podaničkom mentalitetu. Ciljana skupina su svakako mlađi ljudi koji se bolje snalaze na internetu, te preko njih i ostatak obitelji. Kategorije koje bi se putem portala obrađivale jesu: politika, sociologija, antropologija, ekonomija, te područje tehnologije i znanosti. Cilj je potaknuti što više građana na sudjelovanje u razmišljanju, te im pomoći da artikuliraju svoje misli u programe i projekte. Potrebu sudjelovanja pojedinca u kreiranju stvarnosti i zacrtavanju budućnosti u današnje vrijeme dokazuju brojni blogovi, sudjelovanje na FB-u, te portalima tipa Pollitika.com. Sigurna sam da svatko nešto misli, a onaj tko ne zna što bi mislio, mora imati tu sigurnost da će naći mjesto na kojemu će čuti nešto što će mu pomoći da artikulira svoje misli, te u njemu potakne entuzijazam i želju za doprinosom i stvaranjem. Ljudi su pasivni, distancirani od politike, ne vjeruju da išta vrijede jer su svedeni na puko preživljavanje bez nekih realnih mogućnosti za samoostvarenje, ne vjeruju da znaju ili mogu išta promijeniti, a nitko ne vidi ovu fantastičnu mogućnost povezivanja i stvaranja koju imamo pod nosom.
Što se tiče anonimnosti, sigurna sam da se među ljudima prirodnim putem uvijek iskristaliziraju oni „najjači“, misaono i u djelima, te da bi takvi sigurno potpisali svoje ime i prezime, te oformili svoju zajednicu online. Formiranjem takvih zajednica, s vremenom se stvara mreža čija je struktura nalik na strukturu molekule sa mogućnošću daljnjeg grananja, odnosno povezivanja sa ostalim atomima.
Moja je zamisao ovog projekta kao nedovršenog djela čiji se oblik u vremenu mijenja i usavršava ovisno o samim sudionicima i njihovim idejama.
petak, 15. listopada 2010.
srijeda, 22. rujna 2010.
Majka odgajateljica - generator obrasca patrijarhata
Ovih sam dana u Nacionalu pročitala članak Zrinke Ferine Žene bez djece iz principa
http://www.nacional.hr/clanak/91195/biti-majka-ne-hvala .
U svojoj najnovijoj knjizi No Kids: 40 razloga za ne imati djecu,
francuska spisateljica Corinne Maier „inače majka dvoje djece, piše kako je požalila što je majka te kroz 40 poglavlja dijelom provocira, dijelom ruši usađene mitove, a dijelom i iskreno progovara o nimalo atraktivnim stranama majčinstva.“
Ovakva pojava u povijesti čovječanstva zaslužuje našu punu pažnju. Naime, dok se u članku govori o ženama koje su za i protiv majčinstva, te o razlozima njihovih odluka, potom o državama ukojima žive, a koje potiču ili ne majčinstvo, mene su zaokupile misli o samim uzrocima takvog ponašanja u žena.
Da ne počinjemo opet od Geneze i Istočnog grijeha, dovoljno je reći da već par tisuća godina živimo u patrijarhalnom društvu u kojemu su žene svedene, uglavnom, na ulogu kći-supruga- majka. Bez ikakve primisli o tome da su žene ljudi sa pravom na izbor i samoostvarenje. Tek nedavno, u XIX i XX st. nastaje bunt u vidu feminističkog pokreta protiv takvog sistema, a koji je rezultirao školovanjem žena, njihovim zapošljavanjem, te pravom glasa (iako ta prava nisu ni u snu ostvarena u onom smislu koji bi odgovarao jednakosti sa muškarcima kako po pitanju plaća, tako po pitanju zastupljenosti u politici i ostalom).
Međutim, kao što vidimou gore navedenom članku, to nije kraj priče, niti je time problem riješen. Problem patrijarhata bit će riješen, a emancipacija potpuna u trenutku kada će žena shvatiti da je u svojoj podsvijesti potpuno ne samo prihvatila, već da i dalje sama generira obrazac patrijarhata:
http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/izdanja/sos_telefon_za_zene_i_decu_...
Na žalost, zboga načina života i sebičnosti muškaraca, u ovome je trenutku žena koja želi imati dijete osuđena na odricanje od velikog dijela vlastitog samoostvarenja. Takvo se ponašanje doživljava kao normalno(!), a žene to prihvaćaju da ne ostanu same i jer se to od njih očekuje. Kako je kazala Erica Jong, "prava nevolja sa ženama jeste što one same stalno pokušavaju da se prilagode muškim teorijama o ženama."
Krajnje je vrijeme da se osvijesti krivi pristup u odgoju kako muške, tako i ženske djece, te da njihov odgoj zahtjeva podjednako zauzimanje obaju partnera. Ukoliko se ne radi o dojenju ili nekoj drugoj uvjetovanoj okolnosti, muškarac mora znati brinuti o djetetu, te skuhati i počistiti. Djeca moraju postati samostalni ljudi, sposobni za uspješan zajednički život koji takav može biti samo uz suradnju i uvažavanje onoga drugoga. A to uče od roditelja.
Dakle, nije upitno majka - da ili ne. Nego pod kakvim uvjetima.
Pitanje žene je od ključne važnosti za zdravlje društva i ne treba ga olako shvatiti upravo zato jer njenim kategoričkim odbijanjem majčinstva i obitelji, kažnjeno je cjelokupno društvo, a obitelj kao njegov temelj – nestat će.
http://www.nacional.hr/clanak/91195/biti-majka-ne-hvala .
U svojoj najnovijoj knjizi No Kids: 40 razloga za ne imati djecu,
francuska spisateljica Corinne Maier „inače majka dvoje djece, piše kako je požalila što je majka te kroz 40 poglavlja dijelom provocira, dijelom ruši usađene mitove, a dijelom i iskreno progovara o nimalo atraktivnim stranama majčinstva.“
Ovakva pojava u povijesti čovječanstva zaslužuje našu punu pažnju. Naime, dok se u članku govori o ženama koje su za i protiv majčinstva, te o razlozima njihovih odluka, potom o državama ukojima žive, a koje potiču ili ne majčinstvo, mene su zaokupile misli o samim uzrocima takvog ponašanja u žena.
Da ne počinjemo opet od Geneze i Istočnog grijeha, dovoljno je reći da već par tisuća godina živimo u patrijarhalnom društvu u kojemu su žene svedene, uglavnom, na ulogu kći-supruga- majka. Bez ikakve primisli o tome da su žene ljudi sa pravom na izbor i samoostvarenje. Tek nedavno, u XIX i XX st. nastaje bunt u vidu feminističkog pokreta protiv takvog sistema, a koji je rezultirao školovanjem žena, njihovim zapošljavanjem, te pravom glasa (iako ta prava nisu ni u snu ostvarena u onom smislu koji bi odgovarao jednakosti sa muškarcima kako po pitanju plaća, tako po pitanju zastupljenosti u politici i ostalom).
Međutim, kao što vidimou gore navedenom članku, to nije kraj priče, niti je time problem riješen. Problem patrijarhata bit će riješen, a emancipacija potpuna u trenutku kada će žena shvatiti da je u svojoj podsvijesti potpuno ne samo prihvatila, već da i dalje sama generira obrazac patrijarhata:
http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/izdanja/sos_telefon_za_zene_i_decu_...
Na žalost, zboga načina života i sebičnosti muškaraca, u ovome je trenutku žena koja želi imati dijete osuđena na odricanje od velikog dijela vlastitog samoostvarenja. Takvo se ponašanje doživljava kao normalno(!), a žene to prihvaćaju da ne ostanu same i jer se to od njih očekuje. Kako je kazala Erica Jong, "prava nevolja sa ženama jeste što one same stalno pokušavaju da se prilagode muškim teorijama o ženama."
Krajnje je vrijeme da se osvijesti krivi pristup u odgoju kako muške, tako i ženske djece, te da njihov odgoj zahtjeva podjednako zauzimanje obaju partnera. Ukoliko se ne radi o dojenju ili nekoj drugoj uvjetovanoj okolnosti, muškarac mora znati brinuti o djetetu, te skuhati i počistiti. Djeca moraju postati samostalni ljudi, sposobni za uspješan zajednički život koji takav može biti samo uz suradnju i uvažavanje onoga drugoga. A to uče od roditelja.
Dakle, nije upitno majka - da ili ne. Nego pod kakvim uvjetima.
Pitanje žene je od ključne važnosti za zdravlje društva i ne treba ga olako shvatiti upravo zato jer njenim kategoričkim odbijanjem majčinstva i obitelji, kažnjeno je cjelokupno društvo, a obitelj kao njegov temelj – nestat će.
ponedjeljak, 20. rujna 2010.
Dom naroda kao dio nove političke paradigme
Problem nikad ne može biti riješen istim načinom razmišljanja kojim je i stvoren.
A. Einstein
KOMUNIKACIJA
„Ono što je očaravajuće jest da je Um zatvoren u lubanji jedinke potpuno beznačajan za okolne jedinke, a da postaje značajan kada i ako se Um otvori prema drugim jedinkama i započne komunikaciju. Komunikacija je alat kojim doživljavamo drugi Um.“ (Zoc)
Bez komunikacije nema društva. Ona je njegova osnovna pretpostavka. U tom je smislu, izum pisma bio eureka događaj koji je omogućio odvijanje komunikacije na daljinu između vrha i dna društvene piramide kroz tisućljeća. Problem je u tome što je u vidu demokracije, informacija od dna do vrha stizala u već poprilično „krnjem“ obliku, te je od vrha ka dnu stizala u obliku zakona, dakle, naredbe od strane manjine ka većini.
Pojavom telefona opet eureka – omogućena je direktna komunikacija na daljinu i bilo je samo pitanje vremena kada će dogoditi – internet. Po mojem skromnom mišljenju, internet je pojava koja predstavlja prekretnicu u povijesti jer omogućuje brzo i direktno povezivanje svih pojedinaca ili grupa na istoj razini, direktnu izmjenu informacija, ideja, vizija, te stvaranje novih koncepata i rješenja. Tu nema granica država, ubitačne birokracije, sve je dostupno u svakom trenutku. Na internetu svijet pripada svakom pojedincu i svaki pojedinac ima pravo priključiti se grupi ili stvoriti svoju grupu.
ŠTO TO ZNAČI NA POLITIČKOM PLANU?
Znači promjenu mentalnog sklopa običnog građanina.
Naime, što je hijerarhijski (piramidalni) sustav učinio čovjeku? Uzmimo primjer životinje i kaveza. Ako životinju nekoliko puta u isto vrijeme pošaljete u kavez, ona će se na to naviknuti i krenut će u to doba sama u svoj kavez – neće se pitati zašto, neće vidjeti niti jednu drugu mogućnost oko sebe, ona će i dalje tražiti svoj kavez u to vrijeme, te će još i svoje mladunce naučiti da je kavez njihov svijet. Običan građanin danas ne shvaća da je u kavezu, te izvan ideologija, nadahnutih vođa, ustaljenih političkih režima, šefova, itd., ne vidi nikakvu mogućnost za sebe. On čeka da mu netko naredi što da radi. DANAŠNJI PROSJEČNI GRAĐANIN JE ZABORAVIO RAZMIŠLJATI, on samo zna prihvaćati naredbe šefova i vlasti.
S tim u vezi, hijerarhijske organizacije ne samo vlasti, već i poslovnih tvrtki uče svoje djelatnike neodgovornosti, te ih lišavaju motivacije jer za sitne pare automatski odrađuju dio posla nekog sistema koji uopće ne razumiju, niti vide direktan proizvod svoga rada čime se gubi motiviranost – svedeni su na kotačiće bez svijesti o sebi.
Cilj Doma naroda u tom smislu bio bi okrenuti priču (i mentalni sklop) naopačke: politika ne pripada pojedincima, ona je osnovna dužnost svakog građanina kao člana zajednice u kojoj živi. Kako?
Tako što bi DN bio nacionalna mreža za povezivanje što većeg broja građana u interesne skupine (čvorišta) koje ne bi čekale naredbu, već bi rješenja nalazila upravo međusobnom komunikacijom, a uz pomoć stručnjaka iz svih područja ljudskih djelatnosti u RH. Npr. : grupa siromašnih seljaka kojima je pun kufer svega ne znaju što ni kako – imaju neke ideje, ali ne znaju da li je i kako to moguće. Uputiš ih u DN gdje naiđu na još neke sa istim problemima, a tamo djeluju i kompetentni ljudi koji im u skladu sa zakonom kažu što i kako im je činiti, tj. udružiti se u udrugu, pa jedan ima traktor, drugi zemlju, treći treće i kako to uspješno pretvoriti u samozapošljavanje i zaradu. Za primjer treba uzeti u obzir one koji su nešto uspjeli napraviti prije njih. Dakle: povezivanje, razmjena informacija, snimanje situacije, savjet stručnjaka, pokušaj realizacije u stvarnosti.
S vremenom bi se dogodilo da bi srednji građanski sloj i seljaci ojačali u svojim glavama i idejama i ciljevima do te mjere da bi se i zakoni morali sve više prilagođavati upravo njima. I to je cilj: ne biti bespomoćni kotačić, već ključ i centar svoga svijeta kojeg stvaraš sam.
Internet je omogućio najprirodnije stanje za čovjeka, samo ga treba osvijestiti. Nikakve ideologije, nikakvi vođe ni šefovi: mreža sam-svojih-majstora, interesnih grupa, koje rade na samoostvarenju i općem zadovoljstvu u društvu.
Nadopuna:
http://hijerarhija.blogspot.com/
http://www.kgz.hr/default.aspx?id=704
A. Einstein
KOMUNIKACIJA
„Ono što je očaravajuće jest da je Um zatvoren u lubanji jedinke potpuno beznačajan za okolne jedinke, a da postaje značajan kada i ako se Um otvori prema drugim jedinkama i započne komunikaciju. Komunikacija je alat kojim doživljavamo drugi Um.“ (Zoc)
Bez komunikacije nema društva. Ona je njegova osnovna pretpostavka. U tom je smislu, izum pisma bio eureka događaj koji je omogućio odvijanje komunikacije na daljinu između vrha i dna društvene piramide kroz tisućljeća. Problem je u tome što je u vidu demokracije, informacija od dna do vrha stizala u već poprilično „krnjem“ obliku, te je od vrha ka dnu stizala u obliku zakona, dakle, naredbe od strane manjine ka većini.
Pojavom telefona opet eureka – omogućena je direktna komunikacija na daljinu i bilo je samo pitanje vremena kada će dogoditi – internet. Po mojem skromnom mišljenju, internet je pojava koja predstavlja prekretnicu u povijesti jer omogućuje brzo i direktno povezivanje svih pojedinaca ili grupa na istoj razini, direktnu izmjenu informacija, ideja, vizija, te stvaranje novih koncepata i rješenja. Tu nema granica država, ubitačne birokracije, sve je dostupno u svakom trenutku. Na internetu svijet pripada svakom pojedincu i svaki pojedinac ima pravo priključiti se grupi ili stvoriti svoju grupu.
ŠTO TO ZNAČI NA POLITIČKOM PLANU?
Znači promjenu mentalnog sklopa običnog građanina.
Naime, što je hijerarhijski (piramidalni) sustav učinio čovjeku? Uzmimo primjer životinje i kaveza. Ako životinju nekoliko puta u isto vrijeme pošaljete u kavez, ona će se na to naviknuti i krenut će u to doba sama u svoj kavez – neće se pitati zašto, neće vidjeti niti jednu drugu mogućnost oko sebe, ona će i dalje tražiti svoj kavez u to vrijeme, te će još i svoje mladunce naučiti da je kavez njihov svijet. Običan građanin danas ne shvaća da je u kavezu, te izvan ideologija, nadahnutih vođa, ustaljenih političkih režima, šefova, itd., ne vidi nikakvu mogućnost za sebe. On čeka da mu netko naredi što da radi. DANAŠNJI PROSJEČNI GRAĐANIN JE ZABORAVIO RAZMIŠLJATI, on samo zna prihvaćati naredbe šefova i vlasti.
S tim u vezi, hijerarhijske organizacije ne samo vlasti, već i poslovnih tvrtki uče svoje djelatnike neodgovornosti, te ih lišavaju motivacije jer za sitne pare automatski odrađuju dio posla nekog sistema koji uopće ne razumiju, niti vide direktan proizvod svoga rada čime se gubi motiviranost – svedeni su na kotačiće bez svijesti o sebi.
Cilj Doma naroda u tom smislu bio bi okrenuti priču (i mentalni sklop) naopačke: politika ne pripada pojedincima, ona je osnovna dužnost svakog građanina kao člana zajednice u kojoj živi. Kako?
Tako što bi DN bio nacionalna mreža za povezivanje što većeg broja građana u interesne skupine (čvorišta) koje ne bi čekale naredbu, već bi rješenja nalazila upravo međusobnom komunikacijom, a uz pomoć stručnjaka iz svih područja ljudskih djelatnosti u RH. Npr. : grupa siromašnih seljaka kojima je pun kufer svega ne znaju što ni kako – imaju neke ideje, ali ne znaju da li je i kako to moguće. Uputiš ih u DN gdje naiđu na još neke sa istim problemima, a tamo djeluju i kompetentni ljudi koji im u skladu sa zakonom kažu što i kako im je činiti, tj. udružiti se u udrugu, pa jedan ima traktor, drugi zemlju, treći treće i kako to uspješno pretvoriti u samozapošljavanje i zaradu. Za primjer treba uzeti u obzir one koji su nešto uspjeli napraviti prije njih. Dakle: povezivanje, razmjena informacija, snimanje situacije, savjet stručnjaka, pokušaj realizacije u stvarnosti.
S vremenom bi se dogodilo da bi srednji građanski sloj i seljaci ojačali u svojim glavama i idejama i ciljevima do te mjere da bi se i zakoni morali sve više prilagođavati upravo njima. I to je cilj: ne biti bespomoćni kotačić, već ključ i centar svoga svijeta kojeg stvaraš sam.
Internet je omogućio najprirodnije stanje za čovjeka, samo ga treba osvijestiti. Nikakve ideologije, nikakvi vođe ni šefovi: mreža sam-svojih-majstora, interesnih grupa, koje rade na samoostvarenju i općem zadovoljstvu u društvu.
Nadopuna:
http://hijerarhija.blogspot.com/
http://www.kgz.hr/default.aspx?id=704
subota, 11. rujna 2010.
Sunce nam - žarko!
Veoma sam zbunjena činjenicom da sunce nije privatno vlasništvo...
Već me dva dana za redom uz jutarnju kavu prati diskusija dvojice komičnih, ali vrlo oštroumnih spikera jednog pulskog radija. Naime, na vrlo su dinamičan i humorističan način, bez dlake na jeziku iznijeli neke činjenice koje su me potakle na slijedeće promišljanje. Teme su: kapitalizam – demokracija u RH, turizam – vezano uz pitanje Dijane Čuljak o turistima iz BiH, te s tim u vezi pitanje pripadnosti prirodnih ljepota i resursa.
Kome pripada sunce?
Sunce je izvor svjetlosti i energije bez kojeg ne bismo mogli živjeti. Kako sada stvari na svijetu stoje, sva sreća da je ta zvijezda toliko daleko i toliko vruća da je ljudska ruka ne može dostići i reći: TO JE MOJE. Jer, kako već rekoh u zadnjem dnevniku, tisućama godina svijet funkcionira po principu IMATI, a ne BITI.
Kao i sunce, tako su hrana voda i sklonište dobra putem kojih osiguravamo svoj biološki život i ona pripadaju svima, tj. svatko na njih ima pravo samom činjenicom što svako živo biće ima pravo na život.
Međutim, u jednom trenutku u povijesti čovječanstva ( da li je uzrok tome djelomično pojedena jabuka Adama i Eve ili nešto drugo, sudionicima na izbor) nekome se učinilo da je bolji od drugih, fizički slabijih, i da bi bilo dobro da on prisvoji, dakle, upravlja prirodnim resursima. Prema tome, privatno vlasništvo je proizvod egoizma kao bazičnog nagona tj njegov je alat za “mažnjavanje”, kao što je to novac, kao što su to države. Osobno mislim da se sve nabrojano temelji na navedenom ljudskom nagonu te da su robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam samo različite povijesne forme jednog te istog principa, tj. društvene norme sa uporištem u prisvajanju tuđeg. „Tko je jači (čitaj: moćniji), taj tlači“ oblik društva nametnut je gotovo cjelokupnoj zemaljskoj ljudskoj zajednici (čast izuzecima kao što su Aboriđini), te ga se ista mora pridržavati kako ne bi bila sankcionirana raznim represivnim metodama (sakaćenjem, mučenjem, paljenjem, oduzimanjem slobode, smrću – ovisno o epohi).
Čovjek se kao čovjek potvrđuje isključivo u zajednici. A to znači da su za njegov emocionalni (duševni) integritet potrebni osjećaji ljubavi i društvene solidarnosti.
U tom smislu, promišljajući o individualizmu kao glavnoj mantri današnjeg globaliziranog svijeta, dolazim do zaključka da se radi o dramatičnoj manipulaciji u svrhu prisvajanja nepripadajućeg i to beskrupulozno (ratovi, pokolji, epidemije gripe i ostalih laboratorijskih virusa), a pod izgovorom neimanja dovoljno hrane za sve žive. Naravno, time se stvara strah od nestanka ljudske vrste, a strah je najefikasnije oružje kojim se mase drže u pokornosti.
Već me dva dana za redom uz jutarnju kavu prati diskusija dvojice komičnih, ali vrlo oštroumnih spikera jednog pulskog radija. Naime, na vrlo su dinamičan i humorističan način, bez dlake na jeziku iznijeli neke činjenice koje su me potakle na slijedeće promišljanje. Teme su: kapitalizam – demokracija u RH, turizam – vezano uz pitanje Dijane Čuljak o turistima iz BiH, te s tim u vezi pitanje pripadnosti prirodnih ljepota i resursa.
Kome pripada sunce?
Sunce je izvor svjetlosti i energije bez kojeg ne bismo mogli živjeti. Kako sada stvari na svijetu stoje, sva sreća da je ta zvijezda toliko daleko i toliko vruća da je ljudska ruka ne može dostići i reći: TO JE MOJE. Jer, kako već rekoh u zadnjem dnevniku, tisućama godina svijet funkcionira po principu IMATI, a ne BITI.
Kao i sunce, tako su hrana voda i sklonište dobra putem kojih osiguravamo svoj biološki život i ona pripadaju svima, tj. svatko na njih ima pravo samom činjenicom što svako živo biće ima pravo na život.
Međutim, u jednom trenutku u povijesti čovječanstva ( da li je uzrok tome djelomično pojedena jabuka Adama i Eve ili nešto drugo, sudionicima na izbor) nekome se učinilo da je bolji od drugih, fizički slabijih, i da bi bilo dobro da on prisvoji, dakle, upravlja prirodnim resursima. Prema tome, privatno vlasništvo je proizvod egoizma kao bazičnog nagona tj njegov je alat za “mažnjavanje”, kao što je to novac, kao što su to države. Osobno mislim da se sve nabrojano temelji na navedenom ljudskom nagonu te da su robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam samo različite povijesne forme jednog te istog principa, tj. društvene norme sa uporištem u prisvajanju tuđeg. „Tko je jači (čitaj: moćniji), taj tlači“ oblik društva nametnut je gotovo cjelokupnoj zemaljskoj ljudskoj zajednici (čast izuzecima kao što su Aboriđini), te ga se ista mora pridržavati kako ne bi bila sankcionirana raznim represivnim metodama (sakaćenjem, mučenjem, paljenjem, oduzimanjem slobode, smrću – ovisno o epohi).
Čovjek se kao čovjek potvrđuje isključivo u zajednici. A to znači da su za njegov emocionalni (duševni) integritet potrebni osjećaji ljubavi i društvene solidarnosti.
U tom smislu, promišljajući o individualizmu kao glavnoj mantri današnjeg globaliziranog svijeta, dolazim do zaključka da se radi o dramatičnoj manipulaciji u svrhu prisvajanja nepripadajućeg i to beskrupulozno (ratovi, pokolji, epidemije gripe i ostalih laboratorijskih virusa), a pod izgovorom neimanja dovoljno hrane za sve žive. Naravno, time se stvara strah od nestanka ljudske vrste, a strah je najefikasnije oružje kojim se mase drže u pokornosti.
Jel' žena kriva što se Zemlja okreće?
Sve religije svijeta su pažljivo osmišljena farsa utemeljena na izmišljotini. Ukoliko nekome treba po¬tvrda da nekolicina može s lakoćom nadzirati mase ne treba tražiti dale¬ko; dovoljno je da pogleda milijarde ljudi koji su štovali bajke što su ih proteklih 2000 godina (no priča datira još iz doba Babilona, dakle, stara je oko 3000 godina) propagirali ljudi u mantijama raznih bogova.
Te religije stvorila je ista sila s istom svrhom te, utoliko, mitovi o bogovima spasiteljima širom svijeta imaju istu strategiju:
1) rođeni ste s istočnim grijehom i stoga ste bezvrijedno smeće od dana kada ste došli na ovaj svijet;
2) spasiti se možete jedino ako vjerujete u »Spasitelja«, a to znači da morate raditi sve što vam odabrano svećenstvo kaže;
3) ako to ne činite, bit ćete osuđeni na vječni oganj u paklu.
Prije negoli odgovorim na pitanje o svrsi cijele priče, bitno je razjasniti dva pojma: pojam mita i pojam istočnog grijeha. Ovaj dio dnevnika koji pišem inspirirana Campbellovim „Moć mita“.
Prema Campbellu, mit je iskustvo života, dakle, ujedno temelj svake kulture, religije, civilizacije, pa I znanosti, a izraženo u obliku metafore (prenesenog značenja).
ISTOČNI GRIJEH – noćna mora zapadnjačke kulture
Svi znamo priču o Adamu i Evi. Eva je, po nagovoru Zmije, Adamu dala “jabuku” što nije smjela jer je Bog to zabranio. I bijahu prognani iz rajskog vrta, pretvoreni u obične smrtnike svedene na “u se, na se i poda se”. Zmija i Eva postaju glavni krivci. Zmija postaje simbolom zla, dok je Eva kažnjena vječnim osjećajem krivnje, rađanjem u boli, te izopćenjem iz društvenog života uopće, a iz crkve da ne govorimo (pravo glasa u Švicarskoj žene su dobile tek 1962. godine). Dakle, činom je progona iz rajskog vrta, svijet istog trenutka postao muški svijet. No je li to doista ispravna interpretacija priče? Nije li većina naših misli, osjećaja, djelovanja, u stalnoj suprotnosti sa religijom nametnutim pravilima života? I otuda stalni osjećaj krivnje? Pa predbacivanje odgovornosti na drugoga? Ima li smisla tako živjeti?
Prema istom je autoru u kršćanskoj priči zmija prevarantica, život je pokvaren, svaka prirodna pobuda griješna ukoliko nije obrezana ili krštena. Zmija je bila ona koja je u svijet donijela grijeh, a žena ona koja je jabuku prenijela čovjeku. Dakle, poistovjećivanje te životinje i žene s grijehom u stvari znači poistovjećivanje života s grijehom, što je osnova metafore istočnog grijeha.
Naime, zmija se u mnogim tradicijama (Indija, sjevernoamerički Indijanci…) štuje kao simbol života, “besmrtne energije i svjesnosti uključene u polju vremena: stalno odbacujući smrt i bivajući ponovno rođena”. Energija života samo mijenja oblike kroz vrijeme, ona ne nestaje (u vidu odlaska u raj, pakao i sl.). Simbolu zmije se u većini kultura daje pozitivno značenje. Još jedan aspekt zmije kao simbola života jest prehranjivanje: nijedno od živih bića na Zemlji ne bi opstalo bez da se hrani (hranidbeni lanac). Sve što jedemo nekad je bilo živo. “Život živi od ubijanja i jedenja samoga sebe, odbacujući smrt i bivajući ponovno rođen…”. Dakle, ono što mi zovemo ciklus života prikazano je simbolom zmije u obliku kruga, tj. Zmija sama sebi jede rep, kad dođe do kraja – umire, ali se istovremeno rađa novi život, te se ciklus tako nastavlja u beskonačnost.
Žena – majka Zemlja. Iz nje nastajemo, u nju se vraćamo da bi se opet rodili. Eva je majka ovozemaljskog, vremenskog života.
U Rajskom vrtu nije bilo vremena, rođenja ni smrti, ukratko, nije bilo života. Zmija, koja obnavlja svoju kožu, bila je gospodarica središnjeg stabla gdje se spajaju vrijeme i vječnost : « Ona je, u stvari, glavni bog u Rajskom vrtu. Jahve, onaj koji tamo šeće u svježini večeri, je samo posjetitelj. Vrt je zmijino mjesto. To je stara, stara priča. Imamo sumerske pečate koji datiraju još od 3 500 godina pr.n.e. pokazujući zmiju, stablo i božicu, i gdje božica muškarcu posjetitelju daje voće života. Stara mitologija božice je točno tamo u Genezi. »
Međutim, « ideja Istočnog grijeha u biblijskoj tradiciji jest da je priroda, onakvu kakvom je mi znamo, pokvarena, da je spolni odnos sam po sebi nešto pokvareno, a žensko kao epitom spolnog odnosa je kvaritelj ».
E sad. Kakve to veze ima s politikom i politikakomičarima ?
Ima. Najbliži slučaj nam je “fajt” Nene i Pavla. Rekoh gore kako je u biblijskoj tradiciji ugrizom jabuke svijet postao muški svijet, dakle, počeo je funkcionirati po muškom principu: JA-SVE MENI (posjedovanje) – IMPERIJALIZAM – PATRIOTIZAM - JUNAŠTVO. Istovremeno se maksimalno potiskuje ženski princip: LJUBAV – DAVANJE – PRIHVAĆANJE - SEX (kao najmoćnija pozitivna snaga, snaga stvaranja života). Istočnim grijehom žena postaje kriva za sva zla ovoga svijeta. Muškarac je bogomdani junak koji nikako ne može i ne smije biti kriv, upravo kao što loša vlast u RH nije kriva, već je to narod koji svojim izumiranjem plaća cijenu nesposobnosti i bezvoljnosti iste da ga poštuje i služi.
No, vratimo se Neni i Pavlu. Da oboje ne robuju osjećaju krivnje i lažnog morala nametnutim Istočnim grijehom, za ovu “”aferu nitko ne bi ni znao naravno osim Sjenke koja je pozvana da sve zna (!?). Zapravo, afera u ljudskim životima više ne bi ni bilo. Što se tu zbilo ? Većina ljudi živi po kršćanstvom nametnutim zapovijedima koje se ukratko mogu svesti na slijedeće : « ne radi drugome ono što ne želiš da drugi radi tebi». U gotovo svim međuljudskim odnosima. Meni to zvuči ovako : ti mene držiš za vrat, ja tebe držim za vrat. Tko prvi stisne jače, onaj će drugi stisnuti još jače i zadaviti prvoga. Jel’ to princip ljubavi, međusobnog poštovanja, uvažavanja i davanja ? Ne. To je pricip sakaćenja i gušenja čovjekova bića nametanjem kojekakvih zabrana. I što se događa ? Događa se ono što se u našem farizejskom licemjernom društvu naziva prijevarom (grijehom). Tko su nesretni Nena i Pavle koji uhvatili jedno drugo za vrat, sirota žena denuncirala je javno uglednog patriotu (i neka je, jer treba početi govoriti istinu) i na najboljem su putu da od života naprave – pakao.
Što bi bilo da su i jedno i drugo osviješteni ljudi koji funkcioniraju po principu ljubavi, dakle poštovanja, obuhvaćanja jedno drugog u potpunosti (sa svojim ljudskim slabostima i vrlinama), oslobođeni ropstva nametnutog kršćanstvom ?
Svjesni činjenice da su samo ljudi, žena i muškarac, riješili bi međusobna pitanja uz čašicu i dobro društvo. Ako se pojavila iskrica strasti, muškarac je trebao o tome razgovarati sa ženom odajući joj poštovanje s naglaskom kako je draga žena i kako to nema nikakve veze s novcem. Ako bi ona pristala, konzumirali bi tu ljubav i nikom ništa – svi zadovoljni. Moje mišljenje je, da kod slobodnih, osviještenih ljudi, nema prijevare ili krađe upravo zato što su slobodni. Prihvatili su sebe kao ljude u potpunosti i nema zabranjenih vrata. Ljubav u braku znači biti odgovorna/an prema svojoj djeci , te nesebično voljeti svoju/ga partnericu/a. Tada prestaju afere : preljuba, zlostavljanja, pedofilije, krađe, loših vlasti…
Pavao, ima jedna indijanska koja ide, otprilike, ovako : « Žena je zemlja. Muškarac je Nebo. Nebo mora poštovati Zemlju. »
Postavlja se pitanje zašto je Eva (žena) kriva za izgon iz Raja ?Jer žene predstavljaju život. Muškarac ne može ući u život osim preko žene, a ona je ta koja nas donosi na ovaj svijet parova i suprotnosti čega su postali svjesni jedući voće sa stabla spoznaje. Sve religije svijeta, svi « spasitelji » su farsa u službi sile zla. Na svijetu postoje samo tri suprotnosti : bog (univerzum, svjetlost) - ljudi, žena - muškarac, dobro-zlo.
Ili je za sve kriva rotacija zemlje...
Te religije stvorila je ista sila s istom svrhom te, utoliko, mitovi o bogovima spasiteljima širom svijeta imaju istu strategiju:
1) rođeni ste s istočnim grijehom i stoga ste bezvrijedno smeće od dana kada ste došli na ovaj svijet;
2) spasiti se možete jedino ako vjerujete u »Spasitelja«, a to znači da morate raditi sve što vam odabrano svećenstvo kaže;
3) ako to ne činite, bit ćete osuđeni na vječni oganj u paklu.
Prije negoli odgovorim na pitanje o svrsi cijele priče, bitno je razjasniti dva pojma: pojam mita i pojam istočnog grijeha. Ovaj dio dnevnika koji pišem inspirirana Campbellovim „Moć mita“.
Prema Campbellu, mit je iskustvo života, dakle, ujedno temelj svake kulture, religije, civilizacije, pa I znanosti, a izraženo u obliku metafore (prenesenog značenja).
ISTOČNI GRIJEH – noćna mora zapadnjačke kulture
Svi znamo priču o Adamu i Evi. Eva je, po nagovoru Zmije, Adamu dala “jabuku” što nije smjela jer je Bog to zabranio. I bijahu prognani iz rajskog vrta, pretvoreni u obične smrtnike svedene na “u se, na se i poda se”. Zmija i Eva postaju glavni krivci. Zmija postaje simbolom zla, dok je Eva kažnjena vječnim osjećajem krivnje, rađanjem u boli, te izopćenjem iz društvenog života uopće, a iz crkve da ne govorimo (pravo glasa u Švicarskoj žene su dobile tek 1962. godine). Dakle, činom je progona iz rajskog vrta, svijet istog trenutka postao muški svijet. No je li to doista ispravna interpretacija priče? Nije li većina naših misli, osjećaja, djelovanja, u stalnoj suprotnosti sa religijom nametnutim pravilima života? I otuda stalni osjećaj krivnje? Pa predbacivanje odgovornosti na drugoga? Ima li smisla tako živjeti?
Prema istom je autoru u kršćanskoj priči zmija prevarantica, život je pokvaren, svaka prirodna pobuda griješna ukoliko nije obrezana ili krštena. Zmija je bila ona koja je u svijet donijela grijeh, a žena ona koja je jabuku prenijela čovjeku. Dakle, poistovjećivanje te životinje i žene s grijehom u stvari znači poistovjećivanje života s grijehom, što je osnova metafore istočnog grijeha.
Naime, zmija se u mnogim tradicijama (Indija, sjevernoamerički Indijanci…) štuje kao simbol života, “besmrtne energije i svjesnosti uključene u polju vremena: stalno odbacujući smrt i bivajući ponovno rođena”. Energija života samo mijenja oblike kroz vrijeme, ona ne nestaje (u vidu odlaska u raj, pakao i sl.). Simbolu zmije se u većini kultura daje pozitivno značenje. Još jedan aspekt zmije kao simbola života jest prehranjivanje: nijedno od živih bića na Zemlji ne bi opstalo bez da se hrani (hranidbeni lanac). Sve što jedemo nekad je bilo živo. “Život živi od ubijanja i jedenja samoga sebe, odbacujući smrt i bivajući ponovno rođen…”. Dakle, ono što mi zovemo ciklus života prikazano je simbolom zmije u obliku kruga, tj. Zmija sama sebi jede rep, kad dođe do kraja – umire, ali se istovremeno rađa novi život, te se ciklus tako nastavlja u beskonačnost.
Žena – majka Zemlja. Iz nje nastajemo, u nju se vraćamo da bi se opet rodili. Eva je majka ovozemaljskog, vremenskog života.
U Rajskom vrtu nije bilo vremena, rođenja ni smrti, ukratko, nije bilo života. Zmija, koja obnavlja svoju kožu, bila je gospodarica središnjeg stabla gdje se spajaju vrijeme i vječnost : « Ona je, u stvari, glavni bog u Rajskom vrtu. Jahve, onaj koji tamo šeće u svježini večeri, je samo posjetitelj. Vrt je zmijino mjesto. To je stara, stara priča. Imamo sumerske pečate koji datiraju još od 3 500 godina pr.n.e. pokazujući zmiju, stablo i božicu, i gdje božica muškarcu posjetitelju daje voće života. Stara mitologija božice je točno tamo u Genezi. »
Međutim, « ideja Istočnog grijeha u biblijskoj tradiciji jest da je priroda, onakvu kakvom je mi znamo, pokvarena, da je spolni odnos sam po sebi nešto pokvareno, a žensko kao epitom spolnog odnosa je kvaritelj ».
E sad. Kakve to veze ima s politikom i politikakomičarima ?
Ima. Najbliži slučaj nam je “fajt” Nene i Pavla. Rekoh gore kako je u biblijskoj tradiciji ugrizom jabuke svijet postao muški svijet, dakle, počeo je funkcionirati po muškom principu: JA-SVE MENI (posjedovanje) – IMPERIJALIZAM – PATRIOTIZAM - JUNAŠTVO. Istovremeno se maksimalno potiskuje ženski princip: LJUBAV – DAVANJE – PRIHVAĆANJE - SEX (kao najmoćnija pozitivna snaga, snaga stvaranja života). Istočnim grijehom žena postaje kriva za sva zla ovoga svijeta. Muškarac je bogomdani junak koji nikako ne može i ne smije biti kriv, upravo kao što loša vlast u RH nije kriva, već je to narod koji svojim izumiranjem plaća cijenu nesposobnosti i bezvoljnosti iste da ga poštuje i služi.
No, vratimo se Neni i Pavlu. Da oboje ne robuju osjećaju krivnje i lažnog morala nametnutim Istočnim grijehom, za ovu “”aferu nitko ne bi ni znao naravno osim Sjenke koja je pozvana da sve zna (!?). Zapravo, afera u ljudskim životima više ne bi ni bilo. Što se tu zbilo ? Većina ljudi živi po kršćanstvom nametnutim zapovijedima koje se ukratko mogu svesti na slijedeće : « ne radi drugome ono što ne želiš da drugi radi tebi». U gotovo svim međuljudskim odnosima. Meni to zvuči ovako : ti mene držiš za vrat, ja tebe držim za vrat. Tko prvi stisne jače, onaj će drugi stisnuti još jače i zadaviti prvoga. Jel’ to princip ljubavi, međusobnog poštovanja, uvažavanja i davanja ? Ne. To je pricip sakaćenja i gušenja čovjekova bića nametanjem kojekakvih zabrana. I što se događa ? Događa se ono što se u našem farizejskom licemjernom društvu naziva prijevarom (grijehom). Tko su nesretni Nena i Pavle koji uhvatili jedno drugo za vrat, sirota žena denuncirala je javno uglednog patriotu (i neka je, jer treba početi govoriti istinu) i na najboljem su putu da od života naprave – pakao.
Što bi bilo da su i jedno i drugo osviješteni ljudi koji funkcioniraju po principu ljubavi, dakle poštovanja, obuhvaćanja jedno drugog u potpunosti (sa svojim ljudskim slabostima i vrlinama), oslobođeni ropstva nametnutog kršćanstvom ?
Svjesni činjenice da su samo ljudi, žena i muškarac, riješili bi međusobna pitanja uz čašicu i dobro društvo. Ako se pojavila iskrica strasti, muškarac je trebao o tome razgovarati sa ženom odajući joj poštovanje s naglaskom kako je draga žena i kako to nema nikakve veze s novcem. Ako bi ona pristala, konzumirali bi tu ljubav i nikom ništa – svi zadovoljni. Moje mišljenje je, da kod slobodnih, osviještenih ljudi, nema prijevare ili krađe upravo zato što su slobodni. Prihvatili su sebe kao ljude u potpunosti i nema zabranjenih vrata. Ljubav u braku znači biti odgovorna/an prema svojoj djeci , te nesebično voljeti svoju/ga partnericu/a. Tada prestaju afere : preljuba, zlostavljanja, pedofilije, krađe, loših vlasti…
Pavao, ima jedna indijanska koja ide, otprilike, ovako : « Žena je zemlja. Muškarac je Nebo. Nebo mora poštovati Zemlju. »
Postavlja se pitanje zašto je Eva (žena) kriva za izgon iz Raja ?Jer žene predstavljaju život. Muškarac ne može ući u život osim preko žene, a ona je ta koja nas donosi na ovaj svijet parova i suprotnosti čega su postali svjesni jedući voće sa stabla spoznaje. Sve religije svijeta, svi « spasitelji » su farsa u službi sile zla. Na svijetu postoje samo tri suprotnosti : bog (univerzum, svjetlost) - ljudi, žena - muškarac, dobro-zlo.
Ili je za sve kriva rotacija zemlje...
Da li mogu biti mama i političarka?
Nota bene: ne roditeljica, nego mama! Mnoge su žene su na našoj političkoj sceni roditeljice, možda i sve. Ali – kolike su od njih „mame“?
Roditeljice su, naravno, sve one koje su rodile dijete, dok su mame žene koje svojoj djeci poklanjaju onoliko emocija i brige, koliko im je potrebno. A to nije malo.
Vrijeme
Na stranicama Pollitika.coma sadašnji je trenutak hrvatske stvarnosti iseciran uzduž i popreko bilo da se radi o lijevoj ili desnoj orijentaciji pojedinaca. No, malo tko piše o činjenici da smo ljudi – žene i muškarci – potom i roditelji, mame i tate, i da nam je teško. A teško nam je i zato što nas žrvanj kapitalizma i borbe za opstanak pretvara u robote koji jure za novcem kako bi preživjeli. Društvena solidarnost ne ide pod ruku s kapitalizmom ne samo u društvu već, nažalost, vrlo često ni u obitelji. Faktor od ključne važnosti u toj priči je – vrijeme. Nemamo vremena za sebe (za svoje potrebe kao što je npr. zabava, slušanje glazbe, čitanje, pisanje...), za svoje bližnje (muž, žena, prijatelj), a vrlo često ni za vlastitu djecu koja su nerijetko prepuštena sistemu, ulici i, ovisno o materijalnim mogućnostima obitelji, virtualnom svijetu i/ili porocima.
Ja
Ja sam žena od svojih 36 godina, fakultet sam završila u inozemstvu i potom se, s kuferom punim snova o daljnjem znanstvenom radu, vratila u Hrvatsku jer tu je moj dom. Ali i moj kraj ne samo kao intelektualnog bića, već i kao čovjeka jer se, nažalost, nikada nisam uspjela ni zaposliti, a kamoli što drugo. Majka sam troje djece.
Kada sam, kao mama, shvatila kako „demokracija“ i „socijalna država“ funkcioniraju u RH, odlučila sam zakopati svoj gore navedeni kufer i posvetiti se djeci dok su mali, dok me najviše trebaju. Da bi opstali, moj muž radi 0-24h. Također visokoobrazovana osoba.
No, kako s vremenom sve stigne na naplatu, tako se i moj zakopani kufer, nakon godina izolacije zbog majčinstva, probudio iz mrtvih u obliku grozne noćne more – more nemogućnosti ostvarenja sebe kao društvenog bića, a što bi u mom slučaju značilo davanje sebe društvu kroz rad ili društveni angažman.
Mama vs politika
Hrvatski laburisti-Stranka rada sa gdinom Lesarom kao čelnikom definitivno su jedina opcija za koju bih iz svoje (ne)pozicije glasala. Pa sam se, zašto ne, i priključila. I to je, također, razlog moje šetnje ovim sajtom: od vas učim o svijetu kojeg nikada prije nisam dotakla. No, vrlo se brzo iskristalizirala situacija da ozbiljno učenje i rad u politici iziskuju jako puno vremena: puno čitanja, promišljanja, promatranja - kako bi uopće stvorila neki svoj stav o nečemu, a potom i rada na terenu. Kao mama troje malenih, svedena uglavnom na danonoćno servisiranje u svakom obliku, došla sam u poprilično frustrirajuću situaciju: kad god nešto želim pročitati ili napisati ili o nečemu razmisliti (a što nikad nije u miru), netko se dere, viče, plače ili je pao, ili se nekoga mora nekamo voziti, a o kućanskim poslovima – neću. A što bi tek bilo da radim? Kad da se bavim politikom – koja mi, by the way, postaje sve zanimljivija ne samo jer želim mijenjati stvari u ovoj kanalizaciji od države, već želim naučiti – kako. I još puno toga želim naučiti.
Mi nismo bogati ljudi i ne možemo si priuštiti kućnu pomoćnicu kako bih ja mogla raditi na sebi. Pa se pitam: na koji su način u politici uspjele te malobrojne žene? I jesu li upravo zato žene u politici malobrojne? S obzirom na vrijeme posvećeno politici, jesu li njihova djeca sretna?
Muškarci vs žene u politici
Muškarci u Hrvatskoj su vrlo sebični tipovi. Rekla bih da smo do grla u patrijarhatu i da ih uopće baš briga o tome što žene misle. Čak i vlastite supruge. One su za njih, valjda, teritorij koji oni obilježe (to je moje!) i paze da ga ne bi tko drugi obilježio. I to je ljubav prema ženama u Hrvata. Ukratko, prirodno je da se žene bave i poslom i kućom i djecom i njima, a oni samo poslom i vlastitim hobbyima. Uostalom, o patrijarhatu znate i sami – koliko ste ga svjesni, to je drugo pitanje. Pitajte suprugu što zaista misli (reći će vam samo ako je luda!)
Kako se, kao takvi, Hrvati uglavnom ne znaju prema ženama ponašati ni u društvu, oni prvo pogledaju ženu koja je ustala da nešto kaže, potom odmjeravaju da li će ju, eventualno i saslušati. Dok, kad se muškarac ustane da nešto kaže, njega se prvo sasluša, a onda ga se i pogleda. Također, još uvijek nije jasno da u politici ne postoje lijepe ili ružne žene – samo sposobne ili nesposobne. Tako, polazeći od sebe samih i svojih skrivenih misli, Hrvati negoduju pri pomisli da se njihove žene izlažu javnosti. Pitanje koje slijedi je, naravno – a djeca? Pa kako ti to misliš? Znaš, jedno je ako je odsutan otac, ali ipak si ti majka – nabijanje osjećaja krivnje za sve i svašta! A umjesto da oni na sebe preuzmu obavezu obavljanja dijela kućanskih poslova ili povremeno dadiljanje. Jesu li i zato žene-mame u RH malobrojne u politici?
Zaključak
U Hrvatskoj se mame u ime ne samo djece, već i muževa, roditelja, posla i kojekakvih drugih razloga ne uključuju u društveni život. To nije dobro, jer za stvaranje novog zdravog života i društva, potrebna je kako muška, tako i ženska energija. S obzirom na svakodnevne obaveze žena među kojima je na prvom mjestu obitelj, a koja je temelj društva, smatram da je nužno mamama omogućiti četverosatno radno vrijeme. Nadalje, zbog načina života, žene se često tijekom porodiljnih dopusta osjećaju izolirano. No, djeca ih trebaju prve tri godine života kao pustinja vodu! Ne, one bježe na posao! Zašto ne omogućiti trogodišnji porodiljni dopust sa onim postotkom odrade za koju mlada majka misli da može ostvariti? Na taj način, mame bi imale više vremena i mogućnosti za društveni angažman bez da pri tome zakidaju dijete, sebe ili brak.
Roditeljice su, naravno, sve one koje su rodile dijete, dok su mame žene koje svojoj djeci poklanjaju onoliko emocija i brige, koliko im je potrebno. A to nije malo.
Vrijeme
Na stranicama Pollitika.coma sadašnji je trenutak hrvatske stvarnosti iseciran uzduž i popreko bilo da se radi o lijevoj ili desnoj orijentaciji pojedinaca. No, malo tko piše o činjenici da smo ljudi – žene i muškarci – potom i roditelji, mame i tate, i da nam je teško. A teško nam je i zato što nas žrvanj kapitalizma i borbe za opstanak pretvara u robote koji jure za novcem kako bi preživjeli. Društvena solidarnost ne ide pod ruku s kapitalizmom ne samo u društvu već, nažalost, vrlo često ni u obitelji. Faktor od ključne važnosti u toj priči je – vrijeme. Nemamo vremena za sebe (za svoje potrebe kao što je npr. zabava, slušanje glazbe, čitanje, pisanje...), za svoje bližnje (muž, žena, prijatelj), a vrlo često ni za vlastitu djecu koja su nerijetko prepuštena sistemu, ulici i, ovisno o materijalnim mogućnostima obitelji, virtualnom svijetu i/ili porocima.
Ja
Ja sam žena od svojih 36 godina, fakultet sam završila u inozemstvu i potom se, s kuferom punim snova o daljnjem znanstvenom radu, vratila u Hrvatsku jer tu je moj dom. Ali i moj kraj ne samo kao intelektualnog bića, već i kao čovjeka jer se, nažalost, nikada nisam uspjela ni zaposliti, a kamoli što drugo. Majka sam troje djece.
Kada sam, kao mama, shvatila kako „demokracija“ i „socijalna država“ funkcioniraju u RH, odlučila sam zakopati svoj gore navedeni kufer i posvetiti se djeci dok su mali, dok me najviše trebaju. Da bi opstali, moj muž radi 0-24h. Također visokoobrazovana osoba.
No, kako s vremenom sve stigne na naplatu, tako se i moj zakopani kufer, nakon godina izolacije zbog majčinstva, probudio iz mrtvih u obliku grozne noćne more – more nemogućnosti ostvarenja sebe kao društvenog bića, a što bi u mom slučaju značilo davanje sebe društvu kroz rad ili društveni angažman.
Mama vs politika
Hrvatski laburisti-Stranka rada sa gdinom Lesarom kao čelnikom definitivno su jedina opcija za koju bih iz svoje (ne)pozicije glasala. Pa sam se, zašto ne, i priključila. I to je, također, razlog moje šetnje ovim sajtom: od vas učim o svijetu kojeg nikada prije nisam dotakla. No, vrlo se brzo iskristalizirala situacija da ozbiljno učenje i rad u politici iziskuju jako puno vremena: puno čitanja, promišljanja, promatranja - kako bi uopće stvorila neki svoj stav o nečemu, a potom i rada na terenu. Kao mama troje malenih, svedena uglavnom na danonoćno servisiranje u svakom obliku, došla sam u poprilično frustrirajuću situaciju: kad god nešto želim pročitati ili napisati ili o nečemu razmisliti (a što nikad nije u miru), netko se dere, viče, plače ili je pao, ili se nekoga mora nekamo voziti, a o kućanskim poslovima – neću. A što bi tek bilo da radim? Kad da se bavim politikom – koja mi, by the way, postaje sve zanimljivija ne samo jer želim mijenjati stvari u ovoj kanalizaciji od države, već želim naučiti – kako. I još puno toga želim naučiti.
Mi nismo bogati ljudi i ne možemo si priuštiti kućnu pomoćnicu kako bih ja mogla raditi na sebi. Pa se pitam: na koji su način u politici uspjele te malobrojne žene? I jesu li upravo zato žene u politici malobrojne? S obzirom na vrijeme posvećeno politici, jesu li njihova djeca sretna?
Muškarci vs žene u politici
Muškarci u Hrvatskoj su vrlo sebični tipovi. Rekla bih da smo do grla u patrijarhatu i da ih uopće baš briga o tome što žene misle. Čak i vlastite supruge. One su za njih, valjda, teritorij koji oni obilježe (to je moje!) i paze da ga ne bi tko drugi obilježio. I to je ljubav prema ženama u Hrvata. Ukratko, prirodno je da se žene bave i poslom i kućom i djecom i njima, a oni samo poslom i vlastitim hobbyima. Uostalom, o patrijarhatu znate i sami – koliko ste ga svjesni, to je drugo pitanje. Pitajte suprugu što zaista misli (reći će vam samo ako je luda!)
Kako se, kao takvi, Hrvati uglavnom ne znaju prema ženama ponašati ni u društvu, oni prvo pogledaju ženu koja je ustala da nešto kaže, potom odmjeravaju da li će ju, eventualno i saslušati. Dok, kad se muškarac ustane da nešto kaže, njega se prvo sasluša, a onda ga se i pogleda. Također, još uvijek nije jasno da u politici ne postoje lijepe ili ružne žene – samo sposobne ili nesposobne. Tako, polazeći od sebe samih i svojih skrivenih misli, Hrvati negoduju pri pomisli da se njihove žene izlažu javnosti. Pitanje koje slijedi je, naravno – a djeca? Pa kako ti to misliš? Znaš, jedno je ako je odsutan otac, ali ipak si ti majka – nabijanje osjećaja krivnje za sve i svašta! A umjesto da oni na sebe preuzmu obavezu obavljanja dijela kućanskih poslova ili povremeno dadiljanje. Jesu li i zato žene-mame u RH malobrojne u politici?
Zaključak
U Hrvatskoj se mame u ime ne samo djece, već i muževa, roditelja, posla i kojekakvih drugih razloga ne uključuju u društveni život. To nije dobro, jer za stvaranje novog zdravog života i društva, potrebna je kako muška, tako i ženska energija. S obzirom na svakodnevne obaveze žena među kojima je na prvom mjestu obitelj, a koja je temelj društva, smatram da je nužno mamama omogućiti četverosatno radno vrijeme. Nadalje, zbog načina života, žene se često tijekom porodiljnih dopusta osjećaju izolirano. No, djeca ih trebaju prve tri godine života kao pustinja vodu! Ne, one bježe na posao! Zašto ne omogućiti trogodišnji porodiljni dopust sa onim postotkom odrade za koju mlada majka misli da može ostvariti? Na taj način, mame bi imale više vremena i mogućnosti za društveni angažman bez da pri tome zakidaju dijete, sebe ili brak.
Strawberry Fields
OK, generacijo online, idemo dalje. Pod generacijom podrazumijevam godišta od 1970 – 1980, ljude koji danas imaju između 30 i 40 godina, od kojih su mnogi i roditelji i koji iz mnogobrojnih razloga svoje živote provode u otuđenoj jurnjavi za novčićem kako bi se prehranili zajedno s obitelji. Mnogi obitelj ni nemaju: al je to dala sreća il nesreća? U ovom trenutku povijesti „civilizacije“ to pitanje postaje filozofsko. Dakle, nešto što je biološki najnormalnije i svojstveno čovjeku, pa i pitanje čovjeka i ljudskosti općenito, postalo je dobra tema za raspravu.
Novac je najvažniji (religija novca). No, oni koji u RH žele više, a pod više se podrazumijeva posao, obitelj, zdrav život (to košta!) – moraju prodati dušu đavlu, odnosno, postati dijelom vladajuće kaste i partitokracije. Pa preko mrtvih!
Tako da me prestalo čuditi što moja generacija ne reagira: da li u išta vjeruje? Ne vjeruje. Da li imaju viziju, strast, želju da išta mijenjaju kako bi bilo bolje? Nemaju. Da li o tome razmišljaju? Uzalud da se time zamaraju, bit će kako će biti, energiju bolje trošiti na razmišljanje o tome kako negdje zaraditi lovu...
Kontekst:
http://www.novilist.hr/2010/09/07/-BBnostradamus-21-stoljeca-AB-pr.aspx
Mislim da su, kako kod nas, tako i vani, potrošene sve političke paradigme koje se temelje na modelu piramide. Društvo se sastoji od pojedinaca i politika nije nešto što pripada samo nekima. Politika je, u zdravim okolnostima, nešto najnormalnije i pripada svima: sudjelovanje u stvaranju i izgradnji društva u kojem se većina ljudi osjeća dobro. U krajnjoj liniji, bez pretjerivanja, politika je stvar koja spava u krevetu između supružnika – može ih spojiti, ili razdvojiti. Politika dira u najintimnije dijelove našeg bića (određuje smijemo li abortirati ili dobiti djecu in vitro). I dužnost je svakog pojedinca da se njome bavi, te na taj način doprinosi boljitku kako svog, tako i tuđeg života. Politika je odgovornost prema sebi samom i drugome. Politika je moj odnos prema životu. Politika je nužna za život u društvu, a čovjek je društveno i emotivno biće.
Zahvaljujući Galetovim promišljanjima (http://pollitika.com/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci), te vlastitom iskustvu sa „rvackom demokracijom“ , utemeljenoj na obmani, manipulaciji vlastitog naroda, promišljam o slijedećem: dom naroda online.
Mi smo generacija online. Odgovorni smo za sve što nam se događa i za budućnost naših klinaca. Online se realno možemo početi povezivati u artikuliranu političku nadstranačku snagu koja će svoju volju, kao volju onoga što se zove narod – nametnuti postojećim oligarsima. Preko nas, uključili bi se i naši roditelji, te djedovi i bake. Na to imamo pravo samim time što je Ustavom ova zemlja proglašena demokratskom i socijalnom, te imamo pravo na neposredno sudjelovanje u odlučivanju. Dom naroda online je način kako da izbjegnemo krvoproliće jer to će doći. Doći će u trenutku kad većina neće imati za kruh, mlijeko i grijanje. Vladine „mrkve“ kako ih zove Hatz, samo su bacanje maglice u oči dok je, iz ptičje perspektive gledano, očito da se radi o politici „ubij me nježno“.
JOT je možda jedini način da se obični građani legitimiraju, da prokažu svoju istinu, da potaknu drugoga da i on počne govoriti. Ljudi moraju početi govoriti i razvijati svijest o svojoj snazi i o svojem pravu i dužnosti da odlučuju.
Dom naroda online i JOT politika su mogućnost da se „sitnozuban“(!) napokon preobrazi u odgovornog građanina.
Novac je najvažniji (religija novca). No, oni koji u RH žele više, a pod više se podrazumijeva posao, obitelj, zdrav život (to košta!) – moraju prodati dušu đavlu, odnosno, postati dijelom vladajuće kaste i partitokracije. Pa preko mrtvih!
Tako da me prestalo čuditi što moja generacija ne reagira: da li u išta vjeruje? Ne vjeruje. Da li imaju viziju, strast, želju da išta mijenjaju kako bi bilo bolje? Nemaju. Da li o tome razmišljaju? Uzalud da se time zamaraju, bit će kako će biti, energiju bolje trošiti na razmišljanje o tome kako negdje zaraditi lovu...
Kontekst:
http://www.novilist.hr/2010/09/07/-BBnostradamus-21-stoljeca-AB-pr.aspx
Mislim da su, kako kod nas, tako i vani, potrošene sve političke paradigme koje se temelje na modelu piramide. Društvo se sastoji od pojedinaca i politika nije nešto što pripada samo nekima. Politika je, u zdravim okolnostima, nešto najnormalnije i pripada svima: sudjelovanje u stvaranju i izgradnji društva u kojem se većina ljudi osjeća dobro. U krajnjoj liniji, bez pretjerivanja, politika je stvar koja spava u krevetu između supružnika – može ih spojiti, ili razdvojiti. Politika dira u najintimnije dijelove našeg bića (određuje smijemo li abortirati ili dobiti djecu in vitro). I dužnost je svakog pojedinca da se njome bavi, te na taj način doprinosi boljitku kako svog, tako i tuđeg života. Politika je odgovornost prema sebi samom i drugome. Politika je moj odnos prema životu. Politika je nužna za život u društvu, a čovjek je društveno i emotivno biće.
Zahvaljujući Galetovim promišljanjima (http://pollitika.com/kako-realizirati-javnu-raspravu-dobrovoljci), te vlastitom iskustvu sa „rvackom demokracijom“ , utemeljenoj na obmani, manipulaciji vlastitog naroda, promišljam o slijedećem: dom naroda online.
Mi smo generacija online. Odgovorni smo za sve što nam se događa i za budućnost naših klinaca. Online se realno možemo početi povezivati u artikuliranu političku nadstranačku snagu koja će svoju volju, kao volju onoga što se zove narod – nametnuti postojećim oligarsima. Preko nas, uključili bi se i naši roditelji, te djedovi i bake. Na to imamo pravo samim time što je Ustavom ova zemlja proglašena demokratskom i socijalnom, te imamo pravo na neposredno sudjelovanje u odlučivanju. Dom naroda online je način kako da izbjegnemo krvoproliće jer to će doći. Doći će u trenutku kad većina neće imati za kruh, mlijeko i grijanje. Vladine „mrkve“ kako ih zove Hatz, samo su bacanje maglice u oči dok je, iz ptičje perspektive gledano, očito da se radi o politici „ubij me nježno“.
JOT je možda jedini način da se obični građani legitimiraju, da prokažu svoju istinu, da potaknu drugoga da i on počne govoriti. Ljudi moraju početi govoriti i razvijati svijest o svojoj snazi i o svojem pravu i dužnosti da odlučuju.
Dom naroda online i JOT politika su mogućnost da se „sitnozuban“(!) napokon preobrazi u odgovornog građanina.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)