Veoma sam zbunjena činjenicom da sunce nije privatno vlasništvo...
Već me dva dana za redom uz jutarnju kavu prati diskusija dvojice komičnih, ali vrlo oštroumnih spikera jednog pulskog radija. Naime, na vrlo su dinamičan i humorističan način, bez dlake na jeziku iznijeli neke činjenice koje su me potakle na slijedeće promišljanje. Teme su: kapitalizam – demokracija u RH, turizam – vezano uz pitanje Dijane Čuljak o turistima iz BiH, te s tim u vezi pitanje pripadnosti prirodnih ljepota i resursa.
Kome pripada sunce?
Sunce je izvor svjetlosti i energije bez kojeg ne bismo mogli živjeti. Kako sada stvari na svijetu stoje, sva sreća da je ta zvijezda toliko daleko i toliko vruća da je ljudska ruka ne može dostići i reći: TO JE MOJE. Jer, kako već rekoh u zadnjem dnevniku, tisućama godina svijet funkcionira po principu IMATI, a ne BITI.
Kao i sunce, tako su hrana voda i sklonište dobra putem kojih osiguravamo svoj biološki život i ona pripadaju svima, tj. svatko na njih ima pravo samom činjenicom što svako živo biće ima pravo na život.
Međutim, u jednom trenutku u povijesti čovječanstva ( da li je uzrok tome djelomično pojedena jabuka Adama i Eve ili nešto drugo, sudionicima na izbor) nekome se učinilo da je bolji od drugih, fizički slabijih, i da bi bilo dobro da on prisvoji, dakle, upravlja prirodnim resursima. Prema tome, privatno vlasništvo je proizvod egoizma kao bazičnog nagona tj njegov je alat za “mažnjavanje”, kao što je to novac, kao što su to države. Osobno mislim da se sve nabrojano temelji na navedenom ljudskom nagonu te da su robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam samo različite povijesne forme jednog te istog principa, tj. društvene norme sa uporištem u prisvajanju tuđeg. „Tko je jači (čitaj: moćniji), taj tlači“ oblik društva nametnut je gotovo cjelokupnoj zemaljskoj ljudskoj zajednici (čast izuzecima kao što su Aboriđini), te ga se ista mora pridržavati kako ne bi bila sankcionirana raznim represivnim metodama (sakaćenjem, mučenjem, paljenjem, oduzimanjem slobode, smrću – ovisno o epohi).
Čovjek se kao čovjek potvrđuje isključivo u zajednici. A to znači da su za njegov emocionalni (duševni) integritet potrebni osjećaji ljubavi i društvene solidarnosti.
U tom smislu, promišljajući o individualizmu kao glavnoj mantri današnjeg globaliziranog svijeta, dolazim do zaključka da se radi o dramatičnoj manipulaciji u svrhu prisvajanja nepripadajućeg i to beskrupulozno (ratovi, pokolji, epidemije gripe i ostalih laboratorijskih virusa), a pod izgovorom neimanja dovoljno hrane za sve žive. Naravno, time se stvara strah od nestanka ljudske vrste, a strah je najefikasnije oružje kojim se mase drže u pokornosti.
Nema komentara:
Objavi komentar